Legenda od zvončari
Autor: Branko Jani Kukurin
Kada su zdavni, pred čuda let Turki provalili na Gromiško polje, judi nisu znali kako bi se od njih obranili, pak su se ogrnuli z ovčjemi kožami, okole pasa obesili zvonci od blaga, na glavi stavili grde maškari, va jenu ruku zeli sekiri, a va drugu popela i onda su počeli jako matačit s temi sekirami, z popelon stresat i jako juhuhat. Turki nisu znali ča je to, pa su se jako prestrašili i pobegli. A pokla tega Turki su sako leto pitali: „Kad će doći onaj dan kad je kaurin poludio?" Tako Turki nisu nikada do nas prišli.
Legendama (ne) valja vjerovati.
Kao usmenoknjiževni oblik legenda je vrlo stara, a najviše se odnosi na veće teme, s nešto malo istinitih činjenica i najvećim dijelom kolektivnog vjerovanja i mašte brojnih generacija koje su te legende usmenim putem prenosile. Tako su legende postale dio kolektivne svijesti, pa čak i oficijelne stvarnosti. Valja se samo prisjetiti najslavnijeg narodnog borca protiv Turaka Kraljevića Marka, a zapravo turskog plaćenika te Sinjske alke koja se održava u čast slavne pobjede Sinjana nad Turcima, a zapravo su Turci opsadu grada prekinuli zbog dizenterije.
Legenda o postanku zvončara, koju mije davnih dana ispričala moja nepismena baka Josipa, Pepa Kukurin, rođena Jardas, iz sela Jardasi, iz srca Halubja, jedne od zvončarskih sredina Kastavštine, nosi u sebi mnoge informacije i mnoge istine, koje nisu mogle utrnuti godine, pa i stoljeća otkad je, očito, priča nastala.
Ova mala predaja, priča, nepismene kastavske seljanke slučajno ostala u sjećanju njenog šestogodišnjeg unuka, nema nakanu postati nacionalna vrijednost, no pažljivom analizom otkrivamo u njoj mnoge činjenice, čudne puteve prenošenja, a i potvrde o današnjoj tradiciji zvončara. Budući da je Pepa Kukurin odrasla u ruralnoj sredini i cijelog života bila nepismena, predaju o zvončarima nije mogla saznati iz knjiških izvora. To je prva potvrda autentičnosti predaje.
Odrasla u čakavskoj jezičnoj sredini imala je nešto dodira sa štokavskim jezičnim izrazom, ali s turcizmima sigurno ne. U njenoj jezičnoj spoznaji riječ "kaurin" (na turskom nevjernik) nije egzistirala, osim u ovom kontekstu. To može dovesti na pomisao da ova predaja ima korijene u nekoj drugoj, štokavskoj sredini, bližoj osmanlijskim tradicijama nego našim primorskim.
U predaji se spominje oprema zvončara koju i danas koriste - zvona, ovčje kože, maske, pepeo te sjekire. Do danas je to hladno srednjovjekovno oružje dio njihove standarne opreme u raznim varijantanna i raznoga nazivlja: sablje, buzdovani, sjekire, i sve što na to podsjeća. Nazivlje je različito: bačuka, mačuka* balta („balta" na mađarskom znači sjekira). Očito je taj hungarizam došao drugim putevima u zvončarsku jezičnu tradiciju, a ne uobičajenim prožimanjima jezika u kontaktu.
Osim onoga etnološkoga, zvončare se može promatrati s militarističkog, vojničkoga aspekta koji je evidentan - oružje, njihovi komandanti u stiliziranim uniformama, pa čak i njihovo završno kolo podsjeća na vojnu formaciju. Dakako, ovako pojednostavljen pristup samo ukazuje na mogućnost daljnjih specijaliziranih istraživanja i daleko je od definitivnih zaključaka.
S etnološkog stanovišta zvončari su, a ovdje je riječ o Halubajskim zvončarima, dobro obrađeni, što ne znači da i dalje nisu zanimljiv multidisciplinarni fenomen.
Halubajski zvončari danas su više od bilo kakvog fenomena, ili „fenomena". Ponajbolji su dio kastavskih zavičajnih tradicija, ili točnije, dijela Kastavštine, Halubja. Nažalost, mnogi oblici narodnoga stvaralaštva - glazbenoga, plesnoga, dramskoga zamrli su ili su ostali samo u nekim manjim formama. Ostali su jedino pokladni sadržaji u koje se već stoljećima izvrsno uklapaju i zvončari, pa je Pust bez njih nezamisliv, kao i svako iole ozbiljnije pokladno predstavljanje našeg kastavskog zavičaja bez Halubajskih zvončara.
Pojava zvončara ili folklornih grupa koje obavljaju slične zadatke - tjeranje zime, zazivanje plodnosti ili novoga života, nije u europskim prostorima nešto posebno, niti je specifično za naš kraj. Nalazimo ih u svim dijelovima Europe gdje su bila pastirska područja.
No, Halubajski zvončari, s ostalim grupama u drugim dijelovima Kastavštine, postali su i ostali specifičan folklorni segment koji je daleko nadmašio neki pokladni običaj. Oni su jednostavno postali čuvari tradicija, čuvari našega identiteta, opstojnosti. Svojom čvrstom unutrašnjom organizacijom uspijevaju odoljeti čarima modernizacije, i time, gubljenja svoje osnovne funkcije: biti oni koji će se, kao najjači i najneustrašiviji "muži" ove naše zajednice, boriti protiv zlih sila, pa i zime, svojom zvonjavom pred kraj zime najavljivati novi život i, na kraju, biti zbog te svoje mnogostoljetne zadaće omiljeni među svojim sumještanima.
Pa što tjera te ljude na iznimno velike fizičke napore, da po snijegu, kiši, hladnoći, stoljećima istim putovima obilaze kastavska sela i da u svakom od njih naprave svoje kolo?
Možda je najbolje odgovorio na to jedan od viđenijih zvončara: „A ča, kad drugega nimamo!" Slično će odgovoriti i svaki drugi zvončar. Nije baš da drugoga nemamo, no svatko osjeća da je čvrsta spona preko koje se mnogostoljetne, pa čak i prapovijesne težnje za novim, dobrim životom, prenose u budućnost. Ljubav i potreba za tim prastarim običajem prenosi se generacijski. Već i djeca koja tek prohodaju s velikim poštovanjem gledaju svoje očeve i djedove, osjećajući, više nego što umiju spoznati, važnost i veličinu da je biti zvončar velika čast u našoj maloj Kastvaštini, koju na svjetskoj razini predstavljaju upravo Halubajski zvončari.
U ovom slučaju legendama valja vjerovati.
